Selo na “kraju” sveta (drugi deo)

Subota

Mojim domaćinima je još po mom dolasku bilo jasno da nisam od onih što sede u kući i piju kafu pola dana, ne pomišljajući da odu dalje od centra sela. Bili su srećni što mogu sa mnom da porazgovaraju o planini, prirodi i da me upute ka vrhu Janjač (1473m) sa kog mogu da vidim Višegrad, Drinu, vrh Zborište i Zaovinsko jezero. Međutim, bez obzira što ja nisam imala strah da krenem sama, njima je to donekle bivalo čudno, prihvatili su, ali ne do kraja. Bili su polu zabrinuti, jer su imali različita iskustva sa gostima koji su odsedali kod njih. Mnogi nisu uspeli da se snađu i pronađu put. Rekla sam im da ne brinu i da ću upitati nekog, ako se ne snađem. Uspela sam da ih umirim sa pričom o trkama  preživljavanja i drugim avanturama. Dadoše mi ključeve od njihovog vajata, na koji ću naići ukoliko potrefim put :), da mogu da odmorim i posedim.Stavila sam ranac na leđa i krenula.

Ne znam da li išta više volim od neizvesnosti. Volim baš sve što je vezano za nju, misli prventveno, a potom i krajnji ishod, tačnije ono nepoznato u njemu. Nisam sumnjala u svoju snalažljivost, tolike sam planine ispela, gubila se i pretrčavala da ću se bar po osećaju snaći, ako već iskustvo zakaže, a posavetovali su me i moji domaćini: “Anči, samo se vrati odakle si došla”.

Istina je da ni po jednoj planini nisam išla sama, nikada ih nisam istraživala na taj način, hodala po njima i trčala sve do sada. Kad kažem sama, mislim bez ljudi, ikakvog prethodnog istraživanja o planini, bez telefona, mape, vodiča itd.  Doista je drugačije i zahtevnije. Kada idete sa vodičem ili prijateljima tada ni o čemu ne morate da razmišljate i vodite računa, jer to drugi rade za vas,  dovoljno je samo da uživate i prepustite se prirodi. Ovaj put je bilo malo drugačije, uradila sam nešto po prvi put, samim tim sam pomerila svoje granice, minimalno doduše, ali taj dan izazov je bio za mrvicu veći, kao što napisah, odlučila sam da ne koristim internet tri dana, a to je važilo i za bilo kakvu vrstu pretrage na Google pretraživaču ili mapama. Nisam znala da li su i kako staze obeležene i koliko mi treba do sledećeg vrha na koji sam želela da odem. To je dalo potpuno novu dimenziju mom putu i vremenu provedenom u prirodi. Taj deo Zaovina je slabo naseljen, svako selo ima maksimum desetak kuća, razuđena su, tako da od jednog do drugog ne sretnete nikoga. Sami ste sa mislima i odlukama.

Mkadamski put od Karaklija do Janjača proteže se dužinom od otprilike dva kilometra, sa kog u jednom trenutku morate da skrenete na veliku livadu sa koje počinje uspon na prvo brdo, moram priznati nimalo naivan. Svaki uspon je težak na svoj način, nekada najmanji može biti najgori, ako pustite da vas savlada to što vam je teško. Ne dešava se često, ali nije isključeno. Penjanje na planinu je prava metafora za život.Put do vrha Janjač nije bio težak niti posebno naporan, čak šta više, bio je baš lep. Bez obzira što je bilo dosta toplo i sunčano, poslednji deo uspona bio je prekriven snegom, Sunce nije ogrejalo tu stranu, tako da sam na nekim delovima bila u snegu do kolena, a u drugim uživala u zelenilu. Penjanje na ovaj vrh, kao i pešačenje do njega je za mene bilo drugačije, budilo je u meni jedan potpuno novi osećaj. Obraćala sam pažnju na stvari, koje uz vodiča, verovatno ne bih. Bila sam oslonjena samo na sebe, svoje znanje i intuiciju. Sve što bih pomislila da uradim, dva puta sam analizirala. Da li vamo ili tamo? Zašto tuda, a ne ovuda? Da nisam omašila? Koliko li još ima? Samu sebe sam bodrila kad je bilo “teško” i nekako verovala mnogo više u ono što radim. Posmatrala sam prirodu oko sebe, obraćala pažnju na put i neko karakteristično drvo, breg, poljanu….Uživala u šumi i njenim bojama, kao i podmukloj tišini, koja je uvek melem za glavu.

Popevši se na Janjač, podsetila sam se zašto sam baš tu, sama i slobodna. Skoro me je neko pitao, šta je to što toliko volim u prirodi? Nisam dala odgovor, jer sve što sam pomislila da kažem, nije objašnjavalo dovoljno, a i zašto bi? Neki osećaji ne treba da se pojasne i objasne.

Bilo je maglovito jutro, tako da se most na Drini nije najbolje video, Drina zeleno-plava bila je čarobna kao i uvek, sa suprotne strane pružao se pogled ka Zaovinskom jezeru, ispražnjenom do pola, ali je opet bilo prelepo na svoj način. Sve je imalo smisla. Zadržala sam se nekih sat vremena, uživala sam i smišljala kuda ću dalje. Iskreno, pojma nisam imala. Setila sam se da je postojao i neki vidikovac koji su moji domaćini spomenuli, ali nisam imala predstavu u kom je pravcu i koliko mi treba vremena do njega. To je jedna od stvari o kojoj morate da razmišljate kad hodate sami po planini, a nemate mnogo iskustva, kao ja. Tačnije, vreme se računa na drugačiji način, a moram reći i ceni mnogo više.

Spustila sam se i krenula u suprotnom smeru od kog sam došla, nekud će me odvesti, gde god. Taj deo Tare nije puno naseljen, kuća, pa narednih dvesta metara nema ništa sem drveća i livade. Reših da sa jedne od tih livada pređem na drugu, što me je deset minuta kasnije dovelo i do prve markacije, uf koliko sam bila srećna, bilo je oko jedan po podne. Pogledala sam znakove na tabli, do jednog vrha dva ipo sata, drugog tri i vidika dva sata (u tom trenutku pretpostavila sam da je to onaj o kom su mi pričali), odlučila sam da krenem ka njemu. Sračunala sam  nekako vreme, koliko mi je trebalo dotle, koliko odatle, do vrha i nazad, zbir je bio jednak vraćanju po danu. Sa tom računicom u glavi sam se uputila ka vidiku Sjenič.Kad idete sami, ukoliko vam je bitno da se vratite po danu, morate da razmišljate o vremenu. Razmišljanje o njemu jeste  nešto što me je remetilo u mom miru, ali pripisujem to neiskustvu. Isto je bilo kad sam krenula da trčim i  da percipiram tj. doživljavam razdaljine na drugačiji način. Na kraju sve dobije svoj oblik i smisao. Vidik Sjenič, kao i put do njega je vredeo svakog mučenja, sve sa mojim svesnim skretanjima u šumu i ponovnim ulascima u sneg do kolena (bilo ga je još, tamo gde sunčevi zraci nisu dopirali), ali to sam ja u prirodi, a i u životu.  Svi ti sati koje sam provela hodajući, doveli su me do nestvarnih mesta i predivnih lokacija i pogleda. Priroda je lek za svaku dušu, a šuma je terapeut. Samo joj se treba prepustiti i vratiće vam višestruko. Na kraju svaki put vodi negde, samo je pitanje gde želite da budete.Oko osam uveče sam bila nazad, dočekali su me domaćini sa osmehom na licima, srećni što me nije iznendio medved u šumi i što sam na “sigurnom”. Ispričala sam im dogodovštine, bili su mi presimpatični, gledali su me sa nevericom, rekavši mi na kraju: “Ti si baš neka hrabra devojka”.Nedelja

Nedelju sam takođe planirala da iskoristim za šetnju, polazak busa za Bajinu Baštu je bio tek oko pola pet, tako da sam imala više od pola dana. Dan je bio prelep, kao i prethodni, rekli su mi da to nije baš uobičajeno za taj period godine, ali ja dobih boju u licu :). Taj dan sam planirala da se sputim do Zaovinskog jezera, bez obzira što je ispražnjeno i što izgleda kao bara, odlučila sam da odem. Volim vodu, šta da radim.  Dovoljno mi je bilo da sedenem na neku travu i da gledam u njega i okolinu. Za mene savršena nedelja.  Domaćini su mi taj dan iz samo njima poznatog razloga zabranili da idem putem kroz šumu, pa sam od Karaklija do jezera deo puta išla kroz šumu, a deo asfaltom. Nije mi mnogo smetalo, jer tamo nema kola, pogotovo početkom aprila. Kad sam stigla do Vežanja, odlučila sam da ne odem direktno do jezera, krenula sam dosta ranije pa sam imala više vremena. Narednih dva sata sam hodala bez nekog posebnog plana, put je išao oko jezera, red zelene boje, red plave, red šume. Posle određenog vremena sjedinjujete se sa prirodom, kao kameleon, “struktura” uma vam se menja, oslobađa se i hteli ili ne, omađijani ste najčistijom magijom na svetu – prirodom. Tako je bilo i taj dan.

Ne znam, možda ovo i nije način da opišem sve one osećaje koje proživim svaki put kad sam okružena prirodom. Verujem da svako ima konekciju sa njom i da je svaki osećaj poseban i jedinstven. Potrebno je tako malo da izađete iz svoje zone i da dopustite silama prirode da vas povedu na putovanje u neke druge svetove i dimenzije za koje ste mislili da ne postoje oko vas i u vama. Napravite taj prvi korak, probajte, nemate šta da izgubite.

Da li je sve što radim i osećam normalno? Verovatno nije najnormalnije za sve ljude, na neki način nije ni ljudima koji tamo žive, što mi je “potvrdio”  i čovek kog sam srela na svom putu, koji me je sa osmehom upitao: Ideš sama? Ne bojiš se divljači? Ima je tamo gde si bila. Pomislila sam, ima je mnogo više tamo odlakle sam došla.

P.S. Zvezde u Karaklijama su podjednako sjajne, kao i one na moru. Posetite ih, kad vam se za to ukaže prilika.

Comments

  1. Sanelic - May 25, 2017 @ 5:13 pm

    Osim sto si ,,neka hrabra devojka” ti si jedna divna osoba, posebna, svoja🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published / Required fields are marked *