September 25, 2018 by Nasmejana
Ljubav
Nervira me, matora sam, a pitam se da li sam volela.
Osećala sam, davala sam, mislila o nama, smejala se, maštala, ali ne znam da li sam volela.
Jel to moguće?
Vraćam film mnogo godina unazad i puštam slike da idu, ne bi li me koja podsetila na ljubav. Prebiram, tražim duboko u sebi, ali je nema.
Gde je nestalo to osećanje/sećanje? Ili ga nikada nije ni bilo?
Odmahujem glavom. Ne, nije moguće da nikada nisi volela, ubeđujem sebe.
Ti si bezosećajna kučka.
Ali nisam.
Trudili smo se, i oni, i ja.
Putovali smo tamo i ovamo, izlazili, budili se, legali, skrivali se, šetali, plakali, bežali, vračali se, ljubili na kiši, a jesmo li se voleli? Jesam li volela?
Pokušavam, trudim se, ali nema ničega. U mojoj glavi samo praznina.
Setim se samo ogromne sreće i neopisive tuge. Pomozite mi, jel to bila ljubav?
Zar nije važno ono između?
Šta, Ana?
Ne znam, ja u stvari ništa ne znam o ljubavi!
Ono između, kad legneš i ustaneš sa mišlju o toj osobi, sa nadom da ćeš je videti ili makar čuti u toku dana, kada pokušavaš da se fokusiraš na dnevne obaveze, ali ne možeš, kada poželiš da uradiš nešto što nikada do sada nisi, kada znaš taj pogled i čuješ taj glas, kada umesto treninga izabereš “kafu” (u mom slučaju), kada preletiš, prepešačiš ili pretrčiš, kada kažeš ili ne kažeš, kada se izviniš jer si ispao g…. i to bude prihvaćeno, kada kažeš da, a niko te nije ni pitao.
Da, Ana! Volela si i volećeš!
Sranje…
Leave a Reply